Koncert započinje uvertirom Felixa Mendelssohna Bartholdyja (1809 – 1849) Hebridi, koju autor naziva i Fingalova špilja. Napisana 1832. nastala je pod dojmom putovanja mladog skladatelja po Škotskoj. Skladba, premda programsko djelo, ne prepričava priču već opisuje atmosferu i priziva određeni prizor, postajući tako ranim primjerom simfonijske pjesme. Dvije glavne glazbene teme okosnica su skladbe: prva, lirska, koja tonski slika veličanstvenost i samotnost špilje, i druga, pokretljivija, koja opisuje pokret mora i „valjanje valova“, koje je Mendelssohn itekako osjetio, pateći prilikom posjeta od morske bolesti. Uvertira je praizvedena na koncertu u Londonu, u svibnju 1832. godine.

 Putovanje po Škotskoj dvadesetogodišnjeg, a već svjetski afirmiranog, skladatelja inspiriralo je na skladanje nekih od najuspjelijih njegovih djela. Tom prilikom započeo je i rad na svojoj Trećoj („Škotskoj“) simfoniji u A-duru. Premda je finalna verzija partiture objavljena kao treća simfonija, bila je to zapravo Mendelssohnova posljednja od ukupno pet simfonija, i po mnogima njegova najbolja, ocijenjena kao najozbiljnija u tonu, najsofisticiranija u strukturi. Sam Mendelssohn nazivao ju je u više navrata „škotskom“, premda je izbjegao tu referencu u tiskanoj partituri. Mendelssohn je bio daleko od pobornika folklorne glazbe, tako da se prije nego o natruhama folklora ono „škotsko“ u nazivu odnosi na početnu inspiraciju i atmosferu tajanstvenosti, mračnih ruina i prirode koju je Mendelssohn želio oživjeti glazbom.

Bruno Bjelinski (1909 -1992) tvorac jednog od najvećih i najraznolikijih glazbenih opusa u Hrvatskoj, izdanak je višestrukog glazbenog nasljeđa, kao tipičan Mediteranac rođen u Trstu, u židovskoj obitelji, koji je  svoje raznolike afinitete i senzibilitete produbio i proširio školovanjem u Zagrebu. Stil Bjelinskoga mogao bi se ukratko opisati kao najbliskiji neoklasičnome. Djelujući nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj Akademiji 1936. godine u Splitu, te za vrijeme Drugog svjetskog rata na Korčuli i u Bariju u Italiji, prima u sebe dojmove koji će se trajno osjetiti u njegovom skladateljskom jeziku, koji će odisati optimizmom, vedrinom i lakoćom izraza prepoznatljivom za njegov opus. Njegov Koncert za klarinet i gudače nastao 1952. bogatstvom glazbene misli i tehničkom atraktivnošću svrstava se u rang najuspjelijih takvih  kompozicija u 20. stoljeću, uz bok koncertima Malcoma Arnolda, Paula Hindemitha, Aarona Coplanda i drugih vrhunskih ostvarenja žanra.

Alan Bjelinski rođen je u 1964. u Zagrebu u obitelji istaknutih hrvatskih glazbenika. Studirao je kod profesora Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i završio je poslijediplomski studij 1990. u klasi Maestra Pavle Dešpalj je u Zagrebu. Kao nagradu za mladog dirigenata iz Zaklade Lovre Matačića, dobio je priliku studiranje kod Michaela Gielena na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu. Bjelinski je bio dirigent Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra u Zagrebu, Zbora Hrvatske Radiotelevizije, Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Simfonijskog orkestra BYU u Provo, Utah i filharmoniju u Udinama, Italiji. Od 1991-1994 bio je stalni dirigent simfonijski orkestra Hrvatskog radija i Televizije. Skladatelj je komorne glazbe, kao i glazbu za film, kazalište, video i televiziju. Maestro Bjelinski gotovo svake godine ravna izvedbama djela svojega oca Brune Bjelinskoga, jednoga od najplodnijih hrvatskih skladatelja, osobito intenzivno radeći na izvedbama svih djela iz njegova opusa.