Novosti Objavljeno: 26.2.2014.

Glazbena arabeska starih uspomena

Glazbena arabeska starih uspomena

Prenosimo osvrt kritičara Tonća Šitina na premijernu obnovu Suppéove opere Povratak mornara, objavljen na portalu Dalmacijanews.com.

Prenosimo osvrt kritičara Tonća Šitina na premijernu obnovu Suppéove opere Povratak mornara, objavljen na portalu Dalmacijanews.com.

Glazbena arabeska starih uspomena

Suppéova romantično-komična opera Povratak mornara uselila se kao premijerna obnova u HNK Split 24. veljače 2014. što je i bila prvotna zamisao realizatora. Izvorno jezgro Suppéove opere sačuvalo je svoju cjelovitost, premda se osjetila želja redatelja Lea Katunarića da određene probleme intimnije raščlani i upozori na moralno-ljudske dileme i deformacije. Razumije se u ovoj operi-opereti, kao i sličnim djelima te vrste koji računaju na ugodu i zabavu publike, teško je očekivati dubinsku dramu s idejnim i etičkim aspektima, posebno produbljenom psihološkom dimenzijom i metaforičkim podtekstom.

Takva bi nas očekivanja odvela u mrtvi ugao, nametala usporedbe i izazivala eksplozije nezadovoljstva, čega je bilo prilikom prošloljetne peristilske premijere. Istina, preplet melodrame i groteske, demaskiranje malograđanske geste i kompromitirane politike, putovanje između efemernosti i univerzalnosti, nema zadatak oduzimanja dimenzije komunikativnosti već postizanja nove rezonance, poetične atmosfere koja amalgamira glazbu, melodiju, pokret! Odatle slabosti operetnog sižea su moguće u nedovoljnoj životnosti, nepotpuno psihološki obrazloženim likovima, zaoštrenim elementima burleske i coupleta, lakrdijaškim scenama s prigušenim naturalističkim elementima.

Katunarićev prosede izbjegava strogu stilizaciju, njemu je do suvremene kazališne poetike i podrugljivog smješka prema uozbiljenim licima i konvenciji, ako je dijagram zapleta burleskan on će ga dovesti do farse ne gubeći pritom kondenziranu poetsku sliku i miris epohe koja je daleko za nama. Tamni talog vremena i potreba da se aktualizira svaka izgovorena riječ doveli su ga do ponegdje komične fantazije (Božice pravde-psi) ili uvlačenja u slike talibanskih prijetnji, premda je učinak (ne uvijek najprecizniji) video produkcija umanjivao faze stagnacija (napose u drugom činu) i scenska rješenja bogatio lirskim i čulnim prozorima obale i unutrašnjosti Dioklecijanova grada.

Ukratko, predstava je privlačila pozornost publike čak i onda kada nije zadržavala potrebnu disciplinu već je dozvolila da se naša pozornost okreće u raznim smjerovima i sudara s grotesknim infleksijama, što sve spada u arsenal promjenjive postmoderne. Scenski suradnik Ozren Bakotić i video projekcije Gilda Bavčevića, unatoč zanimljivoj ideji mogao je ponuditi bolje fokusiran izbor. Kostimi Najde Kromić obasjani su mediteranskim bojama premda su u uzletu fantazije mogli ići dalje (naočale), scenski se pokret Snježane Radice mogao maštovitije organizirati kao i svjetlosni reflektori Srđana Barbarića.

Stoljeće operete

Operetni pjenušac, brzi valceri, živahni coupleti, raskošne haljine i ukrašene vojničke uniforme, romantika i veselje europskih otmjenih salona traju od Offenbachovih operas-bouffes 1850-ih, preko komičnih opera Gilbert i Sulivana, "zlatnih godina" Suppea i Strausa II do "srebrnog razdoblja" Lehara i Kalmana, Brodwayskih opereta 20-ih godina 20. st. i romantičnih mjuzikla 40-ih i 50-ih godina…sve je to stoljetna povijest operete ili "male (komične) opere" koja započinje 1855. pa do iza 1930-ih! U prirodi je operete da potiče dobre vibracije, širi romantiku, zanose i idealizam, komercijalna je i lako se izvodi. Glazbeni kritičari neprestano su je ignorirali, ali je s novim šarmantnim i egzotičnim libretima i ta opstrukcija bila otklonjena.

Štoviše, mnogo je opereta s kvalitetnijim libretima (poznati Zell i Genee) od opera, pa se valja pričuvati ocjena da glazbu na pozornicama treba vrednovati po skladateljima! U brojnim studijama sistematizirani su podaci o razvitku operete, ali posvuda je zabilježeno da je Bečka opereta danas najveća živuća operetna nacionalna škola. Od 1905. do 1914. dominacija Beča je neupitna. Glamur specifične bečke glazbene kvalitete s dominantnim valcerima, u čemu se okušao i veliki Franz Schubert s pet Singspila ili Albet Lortzin i Otto Nicolai... Svi su oni skladali brzo i mnogo, pa ga gotovo nemoguće očekivati uvijek visoku kvalitetu ponuđenoga.

Zanimljivo je da je pozicija Franza von Suppea u Beču bila slična onojHervéa, utemeljivača operetnog žanra u Parizu, budući su obojica istisnuti od Johanna Straussa II odnosno Jacquesa Offenbacha. Suppe je ostao zapamćen po brojnim uvertirama i tridesetak opereta, više do 200 kratkih glazbenih komedija, lakrdija, farsa i parodija, uz tri popularne operete, od kojih je Fatinitza (1876.) bila popularna širom svijeta Bio je majstor na flauti, a praizvedba operete Das Pensionat 24. studenog 1860. označila je rođendan bečke operete u Theater an der Wien. Ipak, ni jedno Suppeovo djelo nije nadmašilo Straussovog Šišmiša, ma koliko da je takvih pokušaja bilo (Lijepa Galatea, Bokačo, Laka konjica i dr.). Bizarni Suppe posvetio je dosta vremena i sakralnoj glazbi, ali su presudna za brzi pad interesa za njegovo djelo slaba i nesigurna libreta, pomanjkanje koherentnih struktura, prizori koji su otrgnuti od stvarnosti ili se utapaju u prosječnost.

Solidna izvedba

Romantična opera, često nazivana operetom, Povratak mornara iz 1885. koja je slučajno sačuvana u Americi sadrži sve elemente Suppeovog glazbenog stila, ovdje pod utjecajem Rossinija i Donizzettija. Izvedba u HNK, kojom je ravno Loris Voltolini, u zatvorenom prostoru otkrila je upravo vrijednosti Suppeove partiture, detalje koje obiluju reljefnošću, dinamikom i romantičnim zvukom, lijepim arijama i folklornim motivima, ali al fresko i brzinski namazi često ostavljaju dojam nedovršenosti i izražaja koji gubi na intenzitetu i jačim kontrastima. Dinamički usponi i dramatikom nabijene gradacije nisu dorečene pa se osjetljivi zvukovni doživljaj gubi u časovitim ugođajima ostavljajući dojam ilustracije radije nego li stvarane uvjerljivosti. Volotini je uspio izbjeći sentiment, izvedba je bila primjerena, pročišćena i dobro odabranih tempa uz poneki solo proplamsaj poput onog klarinetiste Ante Jelinčića.

Među pjevačima dvojica vrlo dobrih solista: Ozren Bilušić, kao Quirino, sonoran, pouzdan, raspjevan i dobre glume, i Ljubo Puškarić, kao Pietro, lirski bariton punog i muzikalnog tona, fine fraze i dinamičkih nijansi. U ulozi Jele čuli smo prvi put Mariju Buzdovačić, koja je više koncentrirana na vokalnu izvedbu s pouzdanim prodornim visinama ali potrebom da se pripazi na srednji i prelazni registar, mekoću i prozračnost tona. Uz pouzdanog i zvonkog Nikolu Stjepana Franetovića, u ulozi Jure nastupio je Špiro Boban, dok smo u nezahvalnoj i napornoj ulozi pasa vidjeli vrlo dobre Darija Tvrdića i Natu Pivalicu. Zbor HNK (zborovođe N. Cossetto iR. Samodol) dobro je u zadanim uvjetima obavio povjereni zadatak, premda nismo najsigurniji je li Zbor KUD-ova Jedinstvo i Filip Dević osim u folklornim insertima, u skučenim uvjetima pozornice, bio uopće potreban.

Kada je u svibnju 1895. umro Franz von Suppe onda mu se poklonio cijeli glazbeni Beč, naravno osim "spriječenog" rivala Straussa ml. U svijetu lažne raskoši i prolaznih kriterija koji odreda otpisuju i pokapaju velikane duha, sjetiti se umjetnika velikih nadahnuća i skladatelja Suppea koji se srcem vezao za svoj kraj i Split, velika je obveza i dug ove sredine u čemu je HNK izvršio časnu i hvalevrijednu dužnost.

TONĆI ŠITIN