Novosti Objavljeno: 19.2.2014.

Gekićev koncert u HNK Split velika svetkovina duha i glazbe

Gekićev koncert u HNK Split velika svetkovina duha i glazbe

Prenosimo osvrt glazbenog kritičara Tonća Šitina na pijanistički recital Kemala Gekića održan u HNK Split u ponedjeljak, 17. veljače. Osvrt je objavio portal Dalmacijanews.com.

Prenosimo osvrt glazbenog kritičara Tonća Šitina na pijanistički recital Kemala Gekića održan u HNK Split u ponedjeljak, 17. veljače. Osvrt je objavio portal Dalmacijanews.com.

Učinilo mi se da svi putovi vode prema kazalištu, a u velikoj dvorani prizor danteovski nestvaran, fabulozan, kao da se Kemal u pozi stepskog vuka spremio da nekom otajstvenom moći dozove dugokosog Freneca i da nas nijeme statiste uvede u neviđenu igru u kojoj nisam znao uznemiruju li me to batići srca ili titraji lampi na gotovo ugaslom kazališnom nebu…

Odavno je veliki Hermann Hesse o kulturnom svijetu pisao kao groblju na komu su imena Mozarta i Haydna, da ostanemo kod njih, izblijedjela na zarđalim limenim pločama a nitko ožalošćeni o njima i propalom svijetu riječ tuge i očaja nije kazao. Vrtoglavica "lisztomanije" je vezana za 19. stoljeće, ali karizma raskalašenog pijaniste dodiruje i naše vrijeme ne samo nenadmašnom lakoćom sviranja i vještinom improvizacije, koliko invencijama u tretiranju glasovira i načinu sviranja, radikalnim promjenama u harmoniji i izumu simfonijske poeme, konačno u jedinstvenim transkripcijama i parafrazama kojima je nadoknađivao stanovito pomanjkanje osobne motivacijske kreativnosti. U pravu je Alan Walker, biograf F. Liszta, koji zaključuje da je on "kao pianist, skladatelj, učitelj, dirigent, pisac i glazbeni menadjer, uvećao sve čega se dodirnuo".

Ovijen tišinom, ali ispunjen unutrašnjim napetostima, Gekić nam je pred kazališnu rampu, bez posebne magije mizanscene, ponovo kao zauzeti glasnik s crnim plaštem i tamno crvenim brokatnim prslukom na svom recitalu 17. veljače 2014. predstavio izabrana djela velikog Franza Liszta. Program znalcima dobro poznat, ali širokoj publici potpuno nov jer se radilo mahom o transkripcijama, parafrazama, aranžmanima, ilustracijama, varijacijama i fantazijama za glasovir skladatelju omiljenih opera, dakle izvorno instumentalnim ili vokalnim djelima drugih autora kojima je Liszt svojom kreativnošću udahnuo novi zvuk ili rekomponirajući i adaptirajući izvornu partituru stvorio djelo koje u novom instrumentu (glasovir) dobiva bogatiju i složeniju strukturu. Rezultati takvih transkripcija su impresivni, ne samo zbog iznenađujućeg mnoštva (oko 900) i radova od preko 100 skladatelja, već prije svega zbog drugačijeg tretiranja instrumenta i novih tehničkih inovacija, što je Liszt izdašno koristio i kod svojih djela.

Sasvim je izvjesno da je Kemal Gekić spreman u rodnom gradu ponuditi program koji ga potiče na koncentraciju svih snaga i takav stvaralački napor koji bi bio uvjerljiv i sugestivan. Ništa nije prepušteno slučaju, odabrane skladbe ne računaju s vanjskom dekorativnošću i jeftinim virtuoznim efektima. Uostalom, Kemalovo umjetničko sazrijevanje, koje je pratila povučenost, obuzetost bitnim intelektualnim i artističkim problemima, odvijalo se izvan splitskog kruga. Bio je i ostao neumorni istraživač, prisan i profinjen, temeljit i delikatan, nespreman da ispovijeda muke putovanja kroz gustiše života. Ali ma gdje bio imamo pred sobom umjetnika lirski ustreptalog koji unutrašnjim monolozima i čudesnom strujom svijesti bliži se svom idolu Ferencu kojega vidi kao "velikog duha" koji luta i oplemenjuje, povezuje sve grane umjetnosti, ne ovisi o nacionalnim preferencijama, koji je povezan s literaturom i slikarstvom, uvijek i opsesivno na putu dobra. Upravo poput njega, Kemal putuje u trenutak koji spaja na koncertu sve silnice u jedinstveni aktivistički-performerski duh, onaj koji snagom glazbe ispunja imaginaciju auditorija, koji se ne služi cirkuskim trikovima, ispraznom tehnikom i raznim afektima, već je u službi prenošenja poruke…najposlije, ne služi li život umjetnika da se za život (umjetnost) umire… Sve se to dalo osjetiti na sinoćnjem koncertu u kazalištu koji i nije bio drugo do velika svetkovina duha i glazbe!

Program je sastavljen od markantnih transkripcija djela velikih skladatelja od Mozarta do Wagnera, ali ne možemo se oteti dojmu da je Gekićeva koncepcija natopljena sakralnim duhom, patnjom, ljubavlju i smrću. Nije li i Lisztova tajna u posebnom odnosu između duhovnosti, religije i glazbe! Riječ je poeziji duha koja je iznad opservirane stvarnosti, koja izmiče bajkovitoj iluziji, svijetu koji ne živi pod teretom poraza već je to duh koji niče iz rane. Čovjek je, kako bi kazao Camus, najviše određen svojom patnjom i jedno nad njom nismo nadmoćni! Allegrijev Miserere i Mozartov Ave verum corpus, uvlače nas u sakralnu tajnu Sikstine s dva iznimna djela, dok su reminiscencije na Verdijevu Aidu dug voljenom skladatelju koji i u Danza sacre i O terra addio dodiruje sublimne i daleke obale tihe i mistične ljepote. Velika fantazija po motivu cavatine iz Pacinijeve opere Niobe pokazala je izuzetnu zahtjevnost ali i skrivenu ljepotu Lisztove transkripcije koju je Gekić u punoj mjeri iskazao. Prije pauze čuli smo još Marš Černomora iz Glinkine opere Ruslan i Ljudmila, koji je u sebi skrivao suprotstavljene mitske elemente ruskog folklora 19. stoljeća. Nakon pauze prepuna ljepote i mira Schubertova Ave Maria, pa dvije izvorne Lisztove Mađarske rapsodije br. 10 i br. 11.u kojima smo prošetali širokim pejzažima i čuli daleke odjeke starih napjeva i ciganskih pjesama, da bi finale koncerta bio sačuvan za Wagnera i transkripcije Izoldine smrti i jedinstvene Predigre Tannhäuseru koje sve zasjenjuju snagom, briljantnim pianizmom i potresnim akcentom. Dramatičnim gradacijama i sjetnom kantilenom Gekić je dodirnuo duboku sadržajnost Wagnerova djela ne dopuštajući sumnju u iskrenost doživljaja. Istina, ponekad u teškom i tako obimnom programu koji zahtijeva interpreta velemajstorske klase, u žaru muziciranja dogodi se uzimanje veće agogičke slobode, pojedine fraze iznenadnim naglašavanjem ili brzim prelazima gube smisao, pri kraju programa osjetilo se mjestimice pretjerivanje u dinamici i tempu, nerijetko i sam umjetnik osluškuje zvukovne eksperimente, ali to ne umanjuje efektne smjene moćnih gradacija i lirskih epizoda kao ni promjene naglih emotivnih krajnosti i duševnih stanja što i jesu osobine romantičnog razdoblja.

Čak četiri dodatka najbolje govore o tomu kakav je delirij oduševljenja izazvala slojevita Gekićeva interpretacija. Tu se našao sjajan aranžman Bachovog Pleludija u B-molu Alexandera Silotia, zatim nenadmašna Schubert-Lisztova Serenada (Ständchen, D.889), pa u ludom tempu Lisztov Grand Galop Chromatique HQ i konačno povratak Aidi i završnom ljubavnom duetu... Najposlije, tamo u noći u kamenom hramu gdje ničega nema do ljubavi javili su se Aida i Radames bez kajanja i oslobođeni svih zala, odletjeli su poput zvijezda daleko u svemir, vjerujući u svoju božansku prirodu koja je na velikom splitskom koncertu povezala Verdija i Wagnera, Gekića i Liszta. Stvarno, Liszt je bio u pravu govoreći da "nosi u sebi tugu srca koja se mora katkad pretvoriti u zvuk", ali i onaj koji rasplače ili češće razgali naše umorne duše.

TONĆI ŠITINFoto: NENAD STANIĆ