U povodu 120. obljetnice kazališne zgrade na Dobrome prenosima prisjećanje na taj povijesni događaj iz pera Frane Barasa, objavljeno u novom broju Vijenca.

Otvaranje Općinskog kazališta u Splitu 1893. označavalo je dolazak hrvatskog jezika na splitsku scenu i bilo je popraćeno gostovanjem prvaka zagrebačke drameUoči blagdana gradskoga zaštitnika Sv. Dujma u Splitu je 1893. svečano otvoreno novosagrađeno Općinsko kazalište. Bila je to zapravo četvrta zgrada namijenjena isključivo kazališnoj umjetnosti. Prva se nekoć nalazila u okviru Kneževe palače, na sjevernoj strani današnje Pjace. Nažalost, austrijske su vlasti taj renesansni sklop zbog dotrajalosti porušile 1820, preživjela je tek mala „vijećnica“. Drugo, drveno, takozvano Veseljkovićevo kazalište bilo je podignuto u prostranom dvorištu Lazareta 1825, ali je i to zbog trošnosti porušeno već 1845. Treću veliku kazališnu zgradu na prostoru nekadašnjega Marmontova perivoja (na sjevernoj strani današnjega Trga Republike) podigao je o svome trošku budući gradonačelnik Antonio Bajamonti 1859. To prostrano i raskošno kazalište izgorjelo je u velikom požaru 1881. Na njega nas danas podsjeća tek sačuvano pročelje.Zgradu kazališta projektirali su arhitekti Emilio Vecchietti i Ante Bezić

Nakon što je splitska Općina 1882. konačno prešla u ruke hrvatskih narodnjaka, gradonačelnik Gajo Bulat odbaci prijedlog autonomaša da se obnovi izgorjelo Bajamotijevo te odluči podignuti novo na prostoru kod bašćuna i lokve na Dobrome. Radovi započeti 1890. dovršeni su na proljeće 1893. Budući da su Splićani po stoljetnoj tradiciji običavali o Sudamji inaugurirati važnije projekte, otvaranje novoga kazališta najavljeno je za 6. svibnja. Tiskana je i slikovita pozivnica-program. Dok su hrvatske novine oduševljeno najavljivale predstojeći kulturni i politički događaj, autonomaši se rugaju podvigu splitskih Hrvata, šire glasine da je nova zgrada nestabilna, da se u njoj javljaju sablasti, čak prijete da će publiku polijevati smrdljivim tekućinama...Hrvatski jezik konačno u SplituKonačno prvih dana svibnja parobrodom iz Rijeke stiže najprije bogata scenografija, a zatim i četrdesetak članova „Dramatičkog družtva Narodnoga zemaljskog kazališta u Zagrebu“. Splićani su ih srdačno dočekali. Uoči Sv. Duje (6. svibnja) grad je vrvio brojnim gostima iz kopnene i otočne Dalmacije, ali i iz Zagreba, Karlovca, Rijeke... Hotel, prenoćišta i gostionice bijahu krcati. Već od ranoga popodneva znatiželjnici su se okupljali oko novoga zdanja na Dobrome. Ceremonija je počela u 19.30 sati u foajeu. Uzvanicima se kraćim govorom obratio gradonačelnik dr. Gajo Bulat napominjući da u preporođenom Splitu samo hrvatsko glumište može postojati i da će iz njega nadaleko sijati svjetlo hrvatskoga rodoljublja. Također je naglasio: „Mi nismo ovu zgradu podigli praznom namjerom da narodu poklanjamo pukih zabava; ne, nas je vodila i bodrila uzvišena namjera da podignemo kulturni Hram, gdje će puk, a navlastito naš mlađi naraštaj naučiti kako valja ljubiti domovinu i vršiti svoje građanske dužnosti...“ U ime općinskoga vijeća i sugrađana zahvalio mu je prof. Lovro Borčić. Začuli su se povici: „Živio dr. Bulat! Živila Hrvatska! Živili umjetnici Zagrepčani!“ Zatim su krenuli u sjajno rasvijetljeno, dupkom puno gledalište, gdje je „cviet splitskih gospođa u krasnim toaletama resio lože i parket, ali vidjelo se među frakovima i uniformama i mnogo narodne nošnje, krasne u svojoj jednostavnosti“. Nakon što je orkestar Narodne glazbe odsvirao državnu himnu carevku, Adam Mandrović, ravnatelj i prvak zagrebačke Drame, krasnoslovi prigodni proslov pučkoga pjesnika Jurja Kapića u kojem se u desetercima veliča Split i tumače alegorijski prizori predstavljeni na stropu gledališta i pročelju zgrade. Orkestar izvodi Svečanu uvertiru kapelnika Vjekoslava Rosenberga Ružića (Varaždinca). Prepoznavši u njoj i taktove Lijepe naše domovine, svi nazočni ponovno složno ustaju. Dok zagrebački umjetnici izvode Demeterovu Teutu, publika je razdragana „krasotama hrvatskog jezika i vještačkim glumljenjem“. Burnim pljeskom prati važnije prizore. Oduševljenje se iz gledališta prenosilo i na mnoštvo okupljeno ispred zgrade. Bio je to veliki događaj, Splićani su prvi put čuli živu materinsku riječ s kazališne pozornice. Naime, u već spomenutom Bajamontijevu teatru hrvatska je riječ bila proskribirana ne samo na pozornici nego i u gledalištu.Pridružujući se proslavi, sutradan poslijepodne, članovi Braće Hrvatskoga sokola prvi su put javno nastupili izvodeći gimnastičke vježbe na Kraljevoj njivi － buduµem Hajdukovu igraliÜtu. Buduµi da tada joÜ nije bilo izgra­eno Hrvatsko narodno kazaliÜte u Zagrebu, doga­aj je bio tim va×niji za cijelu Hrvatsku. ╚ak se dr×alo da je novootvoreno splitsko u to doba po broju raspolo×ivih mjesta bilo najveµe na Balkanu. (Parter 136 sjedala, plus 200 stajaµih mjesta, 99 lo×a, prostrana galerija za 400 osoba, ukupno za oko 1100 osoba.) Otvaranju posveµuju uvodnike: Agramer Tagblatt, Agramer Zeitung, Hrvatska, Narod, Narodni list, Prijatelj naroda, Obzor... Pojedinci pišu prigodne pohvalnice (npr. Petar Kuničić Gradu Splitu kada je novi hram Talijin hrvatskome narodu svečano otvorio). Posebno opširne priloge objavio je Matičin Vienac (br. 19/1893), među ostalim pod naslovom O otvorenju hrvatskoga glumišta u Splitu donosi i cjelovit Proslov J. Kapića te opširan i detaljan opis unutrašnjosti zgrade iz pera Stjepana Miletića. Program Općinskog kazališta za sezonu 1893.

No poslovična hrvatska nesloga nije mimoišla ni taj veliki kulturni događaj. Primjerice, Juraj Biankini u zadarskom Narodnom listu nastojao je umanjiti Bulatove zasluge, i to zbog „neugodnog položaja koji zauzimlju predstavnici splitski u novom hrvatskom pokretu“. Naročito zamjera trokratno klicanje caru i kralju Franji Josipu te napominje da kazalište „izvani nije baš liepo, ni estetično; ali je unutrašnja uredba uprav krasna i odgovara svim modernim zahtjevima“. Otvaranje splitskoga kazališta osobito je vulgarno ironizirao zadarski autonomaški list II Dalmata.Raskošan repertoarZagrebački dramatičari zadržali su se u Splitu mjesec dana i odigrali 27 predstava (svake večeri osim petkom), kojima je pribivalo 13.444 gledalaca (prosječno 500 po predstavi), što je itekako velik broj za tadanji mali Split od 16.000 stanovnika, od kojih su gotovo dvije trećine bili težaci i obrtnici! Ne zaboravimo da su autonomaši odreda bojkotirali sve predstave. Repertoar se pretežno temeljio na popularnijim djelima svjetske drame. Prednjačili su francuski autori (Augier, Delavigne, Dumas, Legouve, Ohnet, Sandeau, Sardou). Shakespeare je predstavljen s Hamletom, Othellom i Mnogo vike nizašto. Još su igrani Sudermann: Čast i poštenje, Moser: Knjižničar i Calderon: Sudac zalamejski. Od domaćih autora, osim Demetera, bili su zastupljeni Derenčin: Primadona, Slijepčeva žena, Tri braka, Freudenreich: Graničari, Fijan-Dimitrijević: U dobar čas, Kumičić: Sestre, Tomić: Barun Franjo Trenk i Vojnović: Psyche. Splićane su ipak najviše oduševile izvedbe Baruna Trenka (1300 posjetilaca) i Graničara (1500). Tomu je pridonijelo što je u objema predstavama sudjelovalo i mjesno pjevačko društvo Zvonimir. Pojedine točke morali su ponavljati po tri puta, a glumce su pozivali pred zastor do deset puta. Posljednje večeri utržak je iznosio više od tisuću forinti! Svaki put kad bi se na pozornici pojavila trobojnica, gledalište je klicalo: „Živila naša zastava! Živila Hrvatska!“ Prigodom zakletve zastavi svaka je riječ popraćena burnim odobravanjem. Zbor je morao ponavljati pojedine pjesme. Najviše se pljeskalo Ružički-Strozzijevoj i Mandroviću. Nakon predstave ona je recitirala Oprostni pozdrav Splitu. Aplauz je trajao petnaest minuta. Dok je orkestar na zahtjev publike ponavljao „obljubljenu narodnu himnu Liepa naša domovino, svi su ustajali, a iz i tisuće grla složno se orila ta domorodna pjesma“. Na kraju izvođačima je predano četrdeset vijenaca s hrvatskim trobojnicama, a glumicama „mnogo zlatnih prstenova, pribadača, trepetljika“. Mladom Freudenreichu splitski su težaci darovali „mašklin i motiku opletene živim cviećem sa širokim trobojnim vrpcama“.Ta kazališna zgrada poživjela je 77 godina, sve dok je nije 1970. zahvatio požar, koji je gotovo u potpunosti uništio gledalište i pozornicu. Nakon dugotrajnih rasprava uslijedilo je djelomično rušenje čak i vanjskih zidova te temeljita obnova unutrašnjosti po projektu Božidara Rašice. Po drugi je put splitsko Hrvatsko narodno kazalište svečano otvoreno 1979. u vrijeme održavanja Mediteranskih igara.

Frano Baras, Vijenac, br. 500, 2. svibnja 2013.