Predstava Tako nam Bog pomogao splitskog kazališta PlayDrama, redatelj i dramaturg Hrvoje Korbar kreirao je Summa atheologiae Borisa Dežulovića, ukoričenoj zbirci novinskih kolumni, u suradnji s autorskim timom i zainteresiranom glumačkom podjelom. Predstava se izvodi na sceni splitskog Gradskog kazališta mladih s početkom u 18 sati. Uloge u ovoj satiričkoj drami tumače mladi glumci Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko.

U višemjesečnoj pripremi autorski je tim tražio i našao način kako od šarolikog žurnalističkog materijala oblikovati punokrvnu teatarsku strukturu. Sam Hrvoje Korbar o osnovnim motivima za predstavu, koja na duhovit način pristupa nekim temeljnim religijskim dogmama, između ostaog kaže: „Mnogo je bijesa i ljutnje u Dežulovićevim tekstovima, mnogo je pitanja, ali i mnogo dobrog humora, pa čak i simpatija prema vjeri; toj, kako kaže pisac, najrazumljivijoj od svih čovjekovih slabosti. Ključ za čitanje SummeAtheologiaepronašao sam u posljednjem tekstu u zbirci, svojevrsnoj (ne)vjerničkoj autobiografiji autora pod naslovom Ja, Bog i moja baba Kata. Svatko od nas vjerojatno je imao nekog djeda ili baku, oca ili majku, kojima je bilo od iznimne važnosti da, baš kao i oni, budemo aktivni članovi Katoličke crkve, primimo sve sakramente, redovito pohađamo vjeronauk i sudjelujemo u drugim župnim aktivnostima.“

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru na Festival hrvatske drame dolazi s predstavom Marka Tomaša Noć s Aleksom koju će izvesti na sceni HNK Split s početkom u 20 sati. Biografsku dramu o velikom pjesniku i svojevrsnom simbolu Mostara Aleksi Šantiću ispisao je jedan od najcjenjenijih suvremenih pjesnika, također Mostarac, Marko Tomaš, a režirao ju je Ivica Buljan.

Uloge, među kojima su i one velikih imena ondašnje literarne scene poput Osmana Đikića, Svetozara Čvorovića, Miloša Crnjanskog i Miroslava Krleže, tumače glumci mostarskog kazališta: Vladimir Mićković, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Miro Barnjak, Filip Lukenda, Robert Pehar, Ana Franjčević, Damir Čobo, Mirela Mijačank Kordić, Nikolina Marić i Tea Pandža.

Posljednje dane Šantić provodi u kući Ćorovića kod sestre Radojke – Perse koju Tomaš pretvara u moćan zaštitnički lik koji karizmatičnim monologom, bliskom tonu tragedije, opisuje prokletstva i začarani krug u kojemu se kreću pojedinci nesretno ovisni o etničkoj zajednici. Šantićev san pohodi mlađi, također mrtvi pjesnik, njegov brat Jakov. Jakov se pojavljuje recitirajući svoju poznatu pjesmu „Na mjesečini“ koja se originalnošću i modernističkim pristupom čini ''svjetskija'' i suvremenija od Aleksine poezije. Njihov zet Svetozar Ćorović, također mrtvi pjesnik, obilazi Šantića da ga podsjeti na zanos s kojim su nekad mladi jurišnici zamišljali budućnost koja će se dogoditi raspadom Austro-Ugarske monarhije, i na gorko otrježnjenje koje je nastalo nakon stvaranja nove države. U sličnoj se funkciji pojavljuje pjesnik i diplomat Jovan Dučić koji je svoju ulogu u buđenju nacionalne svijesti kroz poeziju, obilato naplatio kod novog kralja, za razliku od Alekse Šantića koji ostaje živjeti u svom Mostaru, osiromašen i poluodbačen. Crnjanski je jedini koji starome pjesniku odaje priznanje za životno djelo iako je i sam skeptičan prema njegovoj kvaliteti. Krleža, kao glasnik novog vremena, avangardist i internacionalist, u svom je dijalogu sa Šantićem, zgrožen provincijskim malograđanskim mentalitetom. Opisujući spomen sobu Kranjčevićevu, on se neizravno ruga Šantićevoj uramljenoj slici kralja Karađorđevića.